ADHD – MIT ILI ČINJENICA?

0

Svi su barem čuli jednom u životu za ‘neki tamo’ poremećaj koji se zove ADHD, a većina ljudi zna da to podrazumijeva da je dijete živo i da ima problema s koncentracijom, a posljedično problema u školi. Neki smatraju da je to izmišljena dijagnoza, dok drugi su imali priliku upoznati djecu s dijagnosticiranim ADHD-om i znaju koje poteškoće ta djeca svakodnevno proživljavaju.

ADHD (prema zadnjem dijagnostičkom kriteriju deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj) je danas jedna od najkontroverznijih dijagnoza u dječjoj dobi, a mogli bi smo reći i jedna od najučestalijih dijagnoza u školskoj dobi. U SAD – u se izbjegava davanje dijagnoze prije polaska u školu, osim ako su prisutne promjene na EEG-u, prisutne su velike poteškoće i diferencijalna dijagnostika je isključila bilo kakve druge moguće uzroke.

Ipak procijenjuje se da je u svijetu oko 30% dijagnoza ADHD-a krivo postavljeno, što je čak u jednom trenutku dovelo do propitkivanja je li taj poremećaj stvaran ili samo nemogućnost pripisivanja drugih uzroka neprilagođenom djetetovom ponašanju. Drugi razlog je i taj što neke druge djetetove karakteristike, ponašanja ili poremećaji mogu imati slične manifestacije i simptome kao ADHD.

ADHD je poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, koji uključuje i izraženu impulzivnost. Promatara se djetetovo ponašanje kroz te tri domene i prisutnost određenih simptoma, koji zajedno omogućavaju postavljanje dijagnoze ADHD-a. Pri tome je važno, kroz diferencijalnu dijagnostiku, isključiti sve druge moguće uzroke nepoželjnog ili neuobičajenog ponašanja.

Kako bi se uzela u obzir dijagnoza ADHD-a, važno je:

  • problemi s fokusom pažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti traju najmanje šest mjeseci, uzimajući u obzir djetetov razvojni stadij. Naime, dijete može manifestirati razne bihevioralne probleme zbog nekih drugih razloga, koji su emocionalne prirode (razvod, dobivanje brata/sestre, selidba, trauma itd). Druga stvar koju treba uzeti u obzir je kognintivan razvoj, jer dijete može imati nižu mentalnu dob od kronološke te zbog toga manifestirati naočigled nezrelo ponašanje ili problem.
  • detektirani problemi se manifestiraju u dvije ili više sredina ( npr. kućna, školska, radna ). Naime, djetetove poteškoće nisu rezultati situacijskog okruženja ili otpora (npr. prema odlasku u školu) i nisu pod utjecajem volje ili djetetovom kontrolom.
  • neki simptomi postojali su prije 7. godine života. Iako se prava dijagnoza ne bi trebala postavljati prije polaska u školu, obično su prve poteškoće počele oko 4. ili 5. godine djetetovog života, samo nisu toliko otežavali svakodnevno funkcioniranje (jer npr. dijete nije trebalo sjediti mirno u razredu i prepisivati s ploče)
  • moraju postojati jasni dokazi problema u socijalnom, akademskom ili radnom funkcioniranju. Dakle, nije dovoljno da je dijete nemirno na satu ili je udarilo prijatelja ispred škole. ADHD je sveprisutan i konstantan poremećaj, koji se manifestira svakodnevno na raznim područjima, u raznim situacijama.

Opasnosti krivog dijagnosticiranja ADHD-a

Kao što je prethodno spomenuto, postoje određene situacije kada se kod djece krivo dijagnosticira ADHD ili se propuste uočiti neke druge specifičnosti djetetovog razvoja, koje se onda pripisuju ADHD-u. Upravo zato je jako važno provoditi temeljitu diferencijalnu dijagnostiku i isključiti sve druge mogućnosti prije postavljanja dijagnoze ADHD-a

ADHD i darovitost

Dosta broj zabilježenih krivo pripisanih dijagnoza ADHD ‘otpada’ upravo na darovite. Jedan od razloga je upravo ta predrasuda da daroviti nemaju nikakvih problema i da su oni bolje adaptirani i prilagođeni od druge djece. Ponašanja koje daroviti u školi ponekad iskazju, a mogu se pomiješati sa simptomima ADHD-a su nepažnja, visoka razina energije i impulzivnost. Pritom valja naglasiti da se daroviti upuštaju u ponašanja slična simptomima ADHD-a onda kada im je dosadno, odnosno kada su im zadaci prelagani i ne predstavljaju izazov – tada iskazuju nisku toleranciju i neustrajnost. Upravo zato je važno voditi se prethodno navedenim smjernicama, jer daroviti imaju smanjenu pozornost samo u specifičnim situacijama (kada im je dosadno), dok s druge strane mogu zadržati fokusiranu pažnju i po nekoliko sati kada rade na aktivnostima koje su sami odabrali. Također, ponekad se može uočiti kako ni daroviti ni djeca s ADHD-om ne slijede lako upute, pravila i norme, razlozi tome su drugačiji. Djeca s ADHD-om uistinu imaju smanjenu sposobnost da slijede upute i kontroliraju ponašanje, dok neka darovita djeca imaju specifične odrednice temperamenta i ličnosti, koja ponekad dovode do sukoba s autoritetom te preispitivanja pravila i normi.

Također, ADHD ne isključuje darovitost niti utječe na kognitivan razvoj, tako da i djeca s dijagnosticiranim ADHD-om mogu biti darovita, odnosno djeca s dvojnim dijagnozama. Jako je važno imati to na umu, jer djeca s ADHD-om su u velikoj opasnosti da postižu lošiji školski uspjeh zbog svojih poteškoća te da zbog toga ta darovitost ostane nedetektirana ili krivo interpretirana.

ADHD i senzorna integracija

Senzorna integracija je još uvijek dosta stran pojam ljudima, a još više poremećaj senzorne integracije. Ukratko, informacije koje mozak dobiva od osjetilnih organa (odnosno „osjeti“), ne dolaze u originalnom obliku do mozga, nego se putem nešto dogodi pa on dolazi u jačem obliku, slabijem ili jednostavno promijenjenom. Pa tako imate na primjer hipersenzitivnu djecu na razne okolinske podražaje, koja se mogu ponašati slično kao da imaju ADHD. Vrijeme odmora je, a dijete je hipersenzitivno na zvukove. Vrlo je vjerojatno da će postati nervozno od sve te silne buke, kako ju on percipira, a može postati čak i agresivno. Ili tišina je u razredu, a ispred porzora je prometna ulica, sa svim tim silnim ometajućim zvukovima, koji mu onda ometaju foksu pažnje. Drugi primjer je dijete koje ne vidi dobro na ploču (npr vizualna dispraksija) pa se počne dosađivati i vrpoljiti ili čak postane frustirano, a ponekad i agresivno. Kako djeca rijetko kad znaju verbalizirati da imaju problem ili uopće niti ne znaju da to tako ne bi trebalo biti, onda jednostavno samo reagiraju na podražaj koji ih smeta, bez ikakvih dodatnih informacija o uzrocima takvog ponašanja.

ADHD i Aspergerov sindrom

Postoji podatak u stručnoj literaturi da se čak 90% djece s Aspergerovim sindromom (prema najnovijem dijagnostičkom kriteriju DSM V poremećaj iz autističnog spektra) prvotno dijagnosticiralo kao dijete s deficitom pažnje/hiperaktivnom poremećaju. Razlog je što djeca s Aspergerovim sindromom ponekad imaju poteškoće senzorne integracije, ne zanima ih ništa osim njihovog uskog područja interesa, ne razumiju norme društvenog ponašanja, općenito imaju problema sa slijeđenjem pravila, ponekad imaju problema sa samoregulacijom itd. Budući da imaju uredne kognitivne sposobnosti, a ponekad imaju čak i naprednije razvijen rani govor, onda okolina rijetko kad posumnja prvo u poremećaj iz autističnog spektra. Osim već spomenutih kriterija za diferencijalnu dijagnostiku, glavna razlika je u stupnju razvijenosti socijalne kognicije, odnosno teoriji uma. Djeca s Aspergerovim sindromom imaju jako slabo ili nemaju uopće razvijenu socijalnu kogniciju. Najšire pričano, socijalna kognicija je sposobnost ‘ulaženja’ u tuđu percepciju, što također uključuje i emocionalnu komponentu (ili kako se često kaže da djeca s poremećajem iz autisitčnog spektra imaju slabo razvijenu empatiju).

Maja Bonačić, mag.psych., praktičarka terapije igrom

www.centarproventus.hr

Komentari

Share.